Jelena Đoković na Međunarodnoj konvenciji žena Zapadnog Balkana u Podgorici

by NDFAuthors

  • мај 25, 2016

Jelena Đoković, direktorka Fondacije Novak Đoković, održala je danas predavanje u Podgorici na Konvenciji žena Zapadnog Balkana, pod nazivom „Ona je tu“. Neke od oblasti koje su zastupljene na ovogodišnjoj Konvenciji se odnose na ženu i razvoj preduzetništva i ženu i stvaralaštvo. Jelena je govorila o ciljevima Fondacije i izdvojila je važne savete koje bi svaki roditelj trebalo da pročita.

Na početku predavanja imam jedno pitanje, rekla bih “skromno” za sve vas u sali – koliko vas veruje da je vaše, baš vase, dete mali genije? Do sada gotovo da nikada nisam srela majke koje nisu verovale da je njihovo dete u nečemu natprosečno talentovano. I znate šta? U pravu su! Svako dete jeste genije. I vaše, i moje. Svako dete je rođeno kao genije. Svako dete se rodi sa potencijalom da postane genije. Deci se od rođenja pa do šeste godine života mozak razvija većom brzinom nego tokom celog našeg života. Do svoje 3 godine, detetu se u mozgu formira preko 1000 triliona veza među neuronima. Možete li da zamislite tu brzinu? Taj neverovatni razvoj? Kada bi njihova telesna težina rasla brzinom kojom im raste mozak, do svog prvog meseca života bi naše bebe bile teške 77kg. U tom periodu života najbitnije je da im pružimo što više stimulansa koji će pospešiti razvoj njihovog mozga i pripremiti ga za sve izazove sa kojima će se susreti kasnije u životu.

Svaka stimulacija ima za cilj razvoj nekog novog neurona i nove spone u mozgu.

Deca uče putem slučajnosti. Ne s namerom. Mnogi misle, deca su suviše mala da bi učila. Pustite ih da budu deca. Slučajnosti kojima su izložena deca siromašnijih, marginalnih porodica su poprilično repetitivne i nestimulišuće. Deca upijaju naše emocije, i na njih se prenose različite vrste stresa koje osećaju i preživljavaju njihovi roditelji. Bebe sa kojima roditelji svakodnevno pričaju znaju više od 300 reči do svoje druge godine. nego deca čiji roditelji to ne rade. Deca koja su po rođenju izložena barem dva jezika imaju potpuno drugačiju strukturu mozga nego deca koja nisu izložena dvojezičnom okruženju. Zatim, postoje deca koja se sve do škole nisu susrela sa knjigama. Novak je u jednoj kolumni prošle godine prepričao situaciju sa jedne terenske posete kada je upitao malog romskog dečaka koja mu je omiljena knjiga – a on na to uzvratio pitanjem “Šta je to knjiga?”. Dalje, imate roditelje koji nemaju novac da plate čak ni subvencionisanu cenu vrtića, zatim nemaju potrebu jer su na selu, daleko im je vrtić, nemaju čime da ih voze, vraćaju. I na kraju imate mesta gde nema vrtića, ili uopšte, ili u vrtićima više nema mesta. I onda ta deca napune 6 godina, moraju po zakonu da se ukljuce u  obavezno predškolsko obrazovanje – a oni nisu spremna za tu integraciju. Nemaju adekvatnu pripremu. Za njih je to preteško, obeshrabrujuće. Postavili smo im u startu nepremostivu prepreku.

Posledice ovakvih okolnosti su izuzetno negativne.

Najveći broj njih ili odustane odmah posle osnovne škole, ili odustanu u toku osnovne škole, imaju loše ocene, iz te frustracije počnu da se nedolično ponašaju, kasnije konzumiraju narkotike, postanu nasilnici. Deca kojima je tako otežan start, koja ne pohađaju predškolsko obrazovanje, najčešće ostaju na marginama društva i to su potvrdila sva istraživanja.

Umesto da na startu ulažemo u decu i u njihovu edukaciju i razvoj, društvo ulaže u njihovu rehabilitaciju, nakon što je šteta već učinjena.

Misija Novak Đoković fondacije usmerena je na rani razvoj i rano obrazovanje. Mi se bavimo ulaganjem u obrazovanje dece do 6 godina, pre svega u mestima koja su siromašna, gde veliki broj dece ne ide u vrtiće, jer želimo da pomognemo deci da se što bolje pripreme za izazove koje će im zivot nametnuti. Mi želimo da pružimo podršku roditeljima i pomognemo im da pruže svojoj deci adekvatnu stimulaciju i okruženje za zdravo odrastanje. Mirno detinjstvo, knjige, mir, osmehe i podršku. U nasoj misiji nam se prosle godine pridružila i Svetska banka. Naš model rada sa decom i naš program za ulaganje u rano detinjstvo je izdvojila kao primer koji treba da slede i druge zemlje koje se suočavaju sa sličnim ekonomskim problemima.

Jelena je istakla da želi društvo u kojem će mladi biti šansa, a ne problem.

Verujem da to i vi želite. Ali, vise od 50% dece u Srbiji u ovom trenutku ne ide u vrtić. I znate šta? O tome malo ko priča i malo ko kandiduje ovo kao problem. A zašto? Zato što danas svi misle samo od danas do sutra. Rezultati ulaganja u rani razvoj videće se tek kroz 20 godina. Kada ta deca postanu odrasli ljudi spremni ili ne da se bave problemima u društvu. Za toliku trku malo ko ima strpljenja. Zato smo izabrali baš ovu temu i ovaj problem da se njime bavimo kroz rad fondacije. Novak se ovom temom bavi i kao globalni Ambasador UNICEF.

Znate šta razdvaja decu koja postanu geniji od one koja to ne postanu, upitala je potom Đokovićeva.

To su okolnosti. Okruženje. Mogućnosti. Podrška. Stimulacija. Edukacija. Nivo stresa. Nijanse. Većina roditelja želi da svojoj deci omogući beskraj. Nebo, zvezde. Sunce. Kosmos. Većina roditelja ne zna kako to da dostigne, ali daje sve od sebe. Treba im podrška. Neki roditelji imaju bolju startnu poziciju od drugih. I neka deca takođe. Deca koja odrastaju u uslovima konstantnog stresa, straha, neadekvatne ishrane, manjka sna, rata, migracija imaju manje šansi da ispune svoj potencijal. U svetu se dosta govori o takvom toksičnom stresu kom su izložena mnoga deca danas. Otvaraju se pitanja – koliko toksičnog stresa može da podnese jedno dete? Kakve posledice ostavlja na njega? Da li deca pamte taj stres? Da li ga pamti njihov organizam? Odgovor je DA

Jelena je ispričala da je i sama odrastala u ratnom okruženju, prisetivši se detinjstva.

Doživeli smo bombardovanje, sankcije, siromaštvo, izbeglištvo, neizvesnost. Na svakog od nas je to ostavilo trag. Neki su iz tog iskustva izašli bolji, jači, a neki trajno osakaćeni i paralizovani. Pre neki dan, Novak i ja smo se u strahu probudili u toku noći kada je bila jaka grmljavina u Parizu. Svi u kući su spavali kao bebe. Niko se nije ni trgao. A nas je taj zvuk po ko zna koji put podsetio na bombardovanje. I svake prve srede u mesecu kada uključe “test” sirene za vazdušnu opasnost u gradu gde živimo, mi doživimo stres i strah. Danas taj stres dominanatno osećaju porodice koje su pobegle iz Sirije, Iraka, Avganistana, Pakistana, iz rata, kako bi pronašli mir i stabilnost iako neki nemaju ni preciznu predstavu gde tačno idu ni kuda će završiti. Oni svakodnevno gotovo neprestano prolaze kroz užasne stresove sa svojom decom. Tretirani kao nepoželjni gde god da su. Na svom putu preskaču bodljikave žice, mora, planine, reke. Susreću se sa prevarantima, kidnaperima, lopovima. Njihova deca nemaju one bitne rutine koje im daju mir i sreću – nemaju svoj krevet, svoj poznati kutak, svoje igračke, svoje obroke. Kiša, sneg, led, bolest bez lekova, zima bez kape i šala, leto bez dovoljno vode.

Stimulans koja ta deca primaju na svakom koraku je negativan, negativne emocije, strah. To su emocije koje dominiraju njihovim zivotom. Uče o bolu, patnji. A ne o ljubavi, o sreći, o radosti. Tim roditeljima i toj deci je neophodna pomoć i podrška.

Napori svih nas koji se bavimo humanitarnim radom su usmereni na to da oni u prvom trenutku dobiju hranu, vodu, deca mleko, da dobiju odeću, potrebnu medicinsku pomo攦 A onda će sve te porodice I deca da stignu gde su krenula i tamo će se susresti sa velikim izazovima. Kulturoloskim, emotivnim, psihološkim, materijalnim. I pred svima nama je sada izazov kako da im pomognemo. Kako da ih na što bezbolniji način integrišemo u novu zajednicu.

Jelena se osvrnula i na projekat “Porodični saradnik”.

Naša Fondacija je zajedno sa UNICEF Srbija i Vladom Srbije implementirala projekat podrške porodici u krizi. To je projekat kroz koji pružamo pomoć porodicama koje su u riziku od razdvajanja dece usled trajno poremećenih odnosa i problema. Neke porodice se suočavaju sa krizama koje ne mogu same da reše. Svakom detetu je mesto uz svoju matičnu porodicu, uz svoje roditelje. Tim roditeljima potrebna pomoć, a ne osuda. Podrška i razumevanje. Zašto to pominjem? Zato što će sve migrantske porodice vrlo verovatno pretrpeti krize, a društva koja će ih prihvatiti će morati da budu spremna da imaju odgovor na njih. Projekat koji smo sproveli na gotovo 400 porodica da bismo ih zaštitili podrazumevalo je da svaka porodica ima svog saradnika, neku vrstu oslonca iz sistema koja im je neprestano na raspolaganju. Naši saradnici im pomažu da dobiju dokumenta, ostvare prava koja im pripadaju, uče ih roditeljskim veštinama, uče decu da poštuju svoje roditelje, slave rođendane, brinu i jačaju ih na taj način. Razlog zbog je saradnik ulazio u porodicu je kriza koja preti da rasturi porodicu i da ugrozi dete u njoj. Takve krize tokom rada se otklanjaju i nas saradnik nakon 6 ili više meseci izlazi iz njih i ostavlja ih jače.